Iz koje pozicije pristupiti temi stanovanja a da se pri tome razvije produktivna kritika koja uvažava i opće društvene okolnosti i istražuje progresivne potencijale arhitekture? Svakako, interesi različitih aktera u konstruiranju prostora su partikularni, a više i ne postoji barem okvirni ili deklarativni modernistički ‘veliki narativ’ koji bi funkcionirao u vidu programatski ili ideološki utemeljenog općeg sustava vrijednosti – dakle, normativnog i racionalnog konsenzusa oko toga što je to javno dobro. U okolnostima u kojima javni i privatni interesi nisu regulirani i usklađeni jedna od mogućnosti je okretanje od općeg prema pojedinačnom, od normativa prema singularnim rješenjima. To obrtanje, dakako, implicira određenu defanzivnu političku poziciju i predlaže strategiju ‘kapilarnog prodiranja’ naprednih misli u situaciju u kojoj se podrazumijeva da su konformizam i primat profita neizbježne kategorije. No urušavanje sustava vrijednosti i nestajanje koherentnih arhitektonskih koncepata na području stanovanja, pa zatim i gradogradnje, upravo i jest posljedica činjenice da se stari, ‘humanistički’ normativ lako mogao zamijeniti novim, ‘liberalnim’ normativom, kao obrtanje dvije strane iste medalje. Dakle, temu normativa treba preispitati.